Joža Skok (14. veljače 1931), jedan od najzaslužnijih hrvatskih književnih povjesničara, esejist, antologičar i kritičar, cijenjeni profesor, preminuo je 8. rujna 2017, u 86. godini života.
Rođen je 14. veljače 1931. godine u Petrijancu kraj Varaždina, gdje je polazio pučku školu, a poslije nje Dječačko sjemenište u Zagrebu te varaždinsku Klasičnu gimnaziju. Studij jugoslavistike i rusistike završio je godine 1956. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, na kojemu je i doktorirao disertacijom Hrvatsko kajkavsko pjesništvo zavičajnih idioma. Sklonost nastavničkome pozivu osjetio je još za školovanja u sjemeništu, a ona je presudno odredila i osnovni tijek čitave njegove kasnije karijere, koju je otpočeo kao osnovnoškolski i srednjoškolski profesor hrvatskoga jezika u Ivancu i Čakovcu (1955-61), a nastavio kao profesor na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu (1966-77) i Zagrebu (1973-77) te kao profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta (1977-97), gdje je osim kolegija iz nacionalne, držao i kolegije iz dječje i svjetske književnosti. Njegovim marom i zalaganjem, poglavito na polju proučavanja hrvatskih dijalektalnih književnosti, posebice kajkavske, kao i dječje književnosti, zagrebačka je kroatistika znatno proširila i na novu razinu podigla svoj program.
Oplemenjujući svojim etičkim i svjetonazorskim principima vlastitu profesiju, ali i vlastitim profesionalnim habitusom i angažmanom svoju širu okolinu, od lokalne do nacionalne, J. Skok se isticao vrijednim, poštenim i predanim radom u brojnim kulturnim institucijama. Sudjelovao je u priređivanju lista Međimurje, bio je glavni urednik dječjega lista Radost te časopisa Umjetnost i dijete kao i jedan od urednika časopisa Kaj.
Potvrđujući svoju stručnost i na književnopovijesnome i na metodičkome planu, podjednako u teoriji kao i u praksi, J. Skok je sastavio veći broj metodičkih priručnika i tekstova te je sudjelovao u priređivanju brojnih osnovnoškolskih i srednjoškolskih čitanki i antologija. Kao književni povjesničar hrvatsku je kulturu obogatio značajnim antologijama iz starije i novije hrvatske književnosti kao i kritičkim izdanjima djela važnih hrvatskih autora, poput I. B. Mažuranić, J. Truhelke, F. Galovića, M. Krleže, G. Krkleca, V. Majera, D. Tadijanovića, S. Jakševca, N. Iveljić i dr. Uz bogat i vrijedan opus znanstvenih i stručnih radova, studija, rasprava i eseja, Skok je iza sebe ostavio niz knjiga koje pripadaju među vrhunska ostvarenja hrvatske književne znanosti: Kajkavski kontekst hrvatske književnosti XIX. i XX. stoljeća (1985); Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo (1985); Ignis verbi kajkavicae (2007); Književnopovijesni ogledi i pogledi (2007); Garestinski panopticum (2007); Književno djelo Ivane Brlić Mažuranić (2007); Izvori i izbori iz hrvatske dječje književnosti (2007). Njegova čitanja hrvatske književnosti odlikuju se širokim obzorima i minucioznim uvidima, besprijekornom znanstvenom disciplinom i utemeljenošću, a istovremeno i velikim i autentičnim subjektivnim senzibilitetom, uz pomoć kojega je dolazio do spoznaja i sudova univerzalne vrijednosti. Posebice je zaslužan za integriranje kajkavske i dječje književnosti u nacionalni književni kanon.
Iako nenametljiv, samozatajan i skroman kao malo tko, profesor Skok je stekao veliki ugled u hrvatskoj kulturnoj javnosti te je za svoj rad primio niz nagrada i priznanja. Njegov život bio je dovoljno dug da se na njemu reflektiraju i traga ostave brojne promjene koje su obilježile hrvatsku povijest kojoj je svjedočio, ili - bolje rečeno - njegov su život i djelovanje bili dovoljno svjesni i savjesni da te promjene registriraju i da u toj, našoj povijesti ostave i svoj trag. Svima koji su ga poznavali i cijenili, taj trag je dragocjeni uzor i smjerokaz, no profesorov je odlazak prebrz i prenagao. Hvala mu za sve čime nas je kao znanstvenik, stručnjak, profesor, kolega i prijatelj zadužio.