Da Slobodan Novak ne prestaje buditi interes u hrvatskoj znanosti o književnosti, kao što ne prestaje nalaziti nove pomne čitatelje, pokazao je znanstveni skup održan 11. i 12. travnja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Naslovna krilatica simpozija Dalje treba misliti u cjelokupni se program uklopila kao poticajna misao i nit vodilja svim izlagačima. Okupljeno je nešto više od dvadeset izlagača koji su iz različitih očišta govorili o Novakovu opusu, a i njegovom posebnom osjećaju i brizi za hrvatski jezik. Među njima je svoje mjesto našla i najmlađa generacija čitatelja – studenti kroatistike. Znanstvene su korake učinili studenti Luka Cvitanović i Pablo Srdanović! Skup je organizirao Odsjek za kroatistiku, a za filmske projekcije (Mirisi, zlato i tamjan te Izgubljeni zavičaj) zaslužna je Hrvatska kinoteka Hrvatskoga državnog arhiva. Na svečanom otvorenju pozdravne su riječi uputili predsjednica organizacijskog odbora Ivana Drenjančević, pročelnica Odsjeka Evelina Rudan te dekan Filozofskog fakulteta Domagoj Tončinić.
Velike književnosti vode računa o svojim obljetnicama, a svaka je književnost velika koja ima opus poput Slobodana Novaka, istaknula je pročelnica. Radost je k tomu bila veća jer su se sljubile dvije okrugle godišnjice, slavila se dakle 100. obljetnica Novakova rođenja kojoj se pridružuje 150. obljetnica Fakulteta.
Zaigurno možemo reći da je status Slobodana Novaka u hrvatskoj suvremenoj književnosti neupitan, no zašto je tomu tako, zašto ga recentna književna povijest naziva i najboljim pripovjedačem naraštaja koji je u književnost stupio neposredno nakon Drugoga svjetskog rata te zašto smo i danas fascinirani njegovim djelom, uvjerena sam da je auditorij zahvaljući brojnim utemeljenim izlaganjima dobio odgovor (ako ne na sve) barem na dio mogućih pitanja.
Anamarija Mrkonjić