Akademik Milan Moguš, dugogodišnji profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, napustio nas je u nedjelju 19. studenoga u 91. godini života.
Rođen je 1927. u Senju gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Ubrzo nakon što je 1953. diplomirao na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu počeo se baviti znanstvenim radom. Učiteljima su mu bili najveći hrvatski jezikoslovci, profesori Stjepan Ivšić, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Petar Skok, Josip Hamm i drugi.
Prvo mu je zaposlenje bilo u Akademijinu Institutu za hrvatski jezik (1953. – 1956.) na mjestu asistenta profesora Blaža Jurišića, također jednoga od vodećih hrvatskih filologa. Od 1956. proveo je gotovo cijeli radni vijek na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, počevši od asistenta kod profesora Mate Hraste pa sve do redovitoga sveučilišnoga profesora. Bio je dugogodišnji šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika sve do umirovljenja (1965. – 1992.). Obnašao je dužnost prodekana Filozofskoga fakulteta (1970. - 1972.). Osim u redovitoj nastavi, na istome je fakultetu predavao i na poslijediplomskome studiju lingvistike, a od 1979. do 1985. bio je voditelj toga studija. Od 1983. do 1992. bio je predstojnik Zavoda za lingvistiku Filozofskoga faklulteta u kojemu je pokrenuo i vodio značajne projekte.
Predavao je i na više drugih domaćih i stranih učilišta, poučavajući i obrazujući brojne generacije studenata i doktoranada. Svojom sistematičnošću i sklonošću problematiziranju jezičnih pojava mnoge je studente zainteresirao za bavljenje znanošću. Bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi, gostujući profesor na sveučilištu u Kölnu i Mannheimu. Niz je godina predavao na Filološkom fakultetu u Osijeku i Filozofskom fakultetu u Rijeci na diplomskom i poslijediplomskom studiju.
Postavši Akademijinim uglednikom (1977. izvanredni, 1986. redoviti član), akademik Moguš je u Hrvatskoj akademiji punih 25 godina obnašao najistaknutije čelne dužnosti. Od 1985. do 1991. bio je tajnik Akademijina Razreda za filološke znanosti. Od 1991. do 1997. bio je glavni tajnik Akademije, od 1998. do 2003. bio je na dužnosti potpredsjednika, a od 2004. do 2010. bio je predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 2001. do svoje smrti voditelj je Akademijina Zavoda za lingvistička istraživanja. Bio je predsjednik Akademijina Odbora za leksikografiju, član Odbora za dijalektologiju i Odbora za onomastiku. Bio je dugogodišnji voditelj projekta Istraživanja hrvatskih dijalekata. Pod njegovim je vodstvom u okviru rada na tome projektu objavljen niz dijalektoloških izdanja – monografija, znanstvenih rasprava i članaka. Od 2011. vodio je projekt Benešićev Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića koji se također izrađuje u Akademijinu Zavodu za lingvistička istraživanja.
Izuzetno je vrijedan njegov rad na uređivanju brojnih izdanja znanstvenih i stručnih časopisa te drugih jezikoslovnih djela (Jezik, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Bulletin scientifique, Hrvatski dijalektološki zbornik, Folia onomastica Croatica, Bilten Zavoda za lingvistiku, Ljetopis Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Senjski glagoljski misal 1494. /faksimilni pretisak/, Zbornik o Bogoslavu Šuleku, Senjski glagoljaški krug 1248.-1508., Cithara octochorda /faksimilni pretisak/, Problemi sjevernoga Jadrana, 140 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti...).
O svojim je jezikoslovnim istraživanjima i radu akademik Milan Moguš izvještavao na mnogim domaćim i međunarodnim slavističkim, dijalektološkim i onomastičkim znanstvenim kongresima i skupovima od Zagreba, Praga, Sofije, Varšave, Berna, Krakova, Skopja, Ljubljane, Bratislave, Berlina, Leipziga, Beograda, Helsinkija, Santiaga de Compostele do Washingtona.
Sveukupno je objavio više od tristo znanstvenih i stručnih radova i monografija. Značaj njegovih istraživanja, analiza, zaključaka i sinteza vidljiva je po citiranosti u svim relevantnim domaćim i inozemnim jezikoslovnim raspravama i radovima. O njegovu dijalektološkom radu pišu strani i domaći filolozi, kao na primjer Ivona Sawicka i Zdslaw Wagner, Wiesław Boryś, Kenneth E. Naylor s Ohio State University koji daje prikaz monografije Današnji senjski govor. Monografija Čakavsko narječje naročito je privuklo pažnju stručnjaka, o njemu pišu Radovan Vidović, Stjepko Težak, Stjepan Vukušić i dr. Istaknuti jezikoslovciocijenili su Povijesnu fonologiju hrvatskoga jezika nezaobilaznim djelom u proučavanju fonološkoga razvoja hrvatskoga jezika (Radoslav Katičić, Stjepan Damjanović, Ranko Matasović, Iva Lukežić i dr.). Temeljita istraživanja Marulićeva jezika i stila, kao i leksikografski rad vezan uz Marulićeva djela, prepoznata su i citirana u brojnoj literaturi, objavljeni su pohvalni prikazi i ocjene (Ivo Frangeš i dr.).
Za svoj je znanstveni rad i doprinos u jezikoslovlju bio dobitnikom brojnih priznanja, odlikovanja i nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, od počasnih doktorata Sveučilišta u Rijeci i Osijeku, Zlatne medalje L'udovita Štúra Slovačke akademije znanosti i umjetnosti, Časničkoga križa za zasluge Republike Poljske, Ordena Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, odlikovanja Reda Ante Starčevića i Reda kneza Branimira s ogrlicom, nagrade Božidar Adžija, Nagrade grada Senja, nagrade „Judita“, nagrade Zlatni dukat Vukovarsko-srijemske županije, nagrade za životno djelo Čakavskoga sabora u Puli do Hrvatske državne nagrade za životno djelo.
Devedesetoj obljetnici rođenja akademika Milana Moguša posvećen je dvadeseti broj Hrvatskoga dijalektološkoga zbornika koji je predstavljen i svečano mu uručen na 13. znanstvenome skupu o hrvatskim dijalektima u Palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uz prigodni govor predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademika Zvonka Kusića i tajnika Razreda za filologiju, akademika Augusta Kovačeca. Tom su se knjigom filolozi, napose dijalektolozi, zahvalili svome profesoru i odali mu priznanje za njegov vrijedan i predan dugogodišnji rad.
Mira Menac-Mihalić