Sažetak

Julijana Matanović
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Tema: veznik i (Ivo Andrić i Josip Mlakić)

Književni kritičari nerijetko su do sada (sve od objavljivanja Mlakićeva romanesknog prvijenca Kad magle stanu, 2000.) upućivali na Mlakićev „dug“ Andriću.  U radu se želi ukazati na suptilno Mlakićevo pozivanje na Andrića. Tematizirajući isti prostor, u nekim drugim – a uveliko sličnim – vremenima, Josip Mlakić kroz izravno spominjanje pojedinih Andrićevih naslova (Andrićeva Prokleta avlija u romanu Kad magle stanu, fra Petar u Mlakićevoj priči Stilske vježbe…), kroz iskričave informante, kroz rečenice koje porabi kao polazište svom tekstu, stalne motive (snijeg, magla, krug, mostovi, zlo), odnos prema građi, upisuje Andrića puno dublje i složenije nego što se to moglo naslutiti kroz dosadašnje interpretacije.

Analiza podrazumijeva šetnju kroz sve Mlakićeve prozne naslove, ali se u središnjem dijelu usredotočuje na čitanje rečenice Svi smo mi mrtvi samo se redom sahranjujemo. Riječ je o rečenici iz Travničke hronike koja predstavlja startnu pozicija romanu Živi i mrtvi, ali se – kroz govor lika  u nešto izmijenjenu obliku – spominje i u romanu Ljudi koji su sadili  drveće. Koliko samo jedna rečenica može čvrsto vezati dva pisca i koji se sve značenjski slojevi kriju iza nje, smjer je kojim će teći prijedlog  jednog tumačenja i jedne interpretacije.

Mlakićevo pismo, sa svim svojim podsjećajućim mjestima, otkriva Mlakića i kao Andrićeva čitatelja te iznova svjedoči kako je primatelj jedina prava odrednica piščeve pripadnosti, pod uvjetom da ponuđene rečenice prepoznaje i prima kao vlastite.