Sažetak

Krešimir Mićanović
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Jezična standardizacija i historizacija jezika

U raščlambi standardnojezičnog procesa trebalo bi, na što su nas odavno upozorili praški lingvisti, razlikovati moderni polifunkcionalni standardni jezik od predstandardnih, prednacionalnih idioma. U prilog takvu razlikovanju jest i određivanje granice koja dijeli predstandardna i standardna razdoblja. Jedni autori predstandardizacijsko razdoblje određuju kao onu fazu u kojoj eksplicitna norma nije ujednačena jer nerijetko ima više izvora, a to je prije svega zbog toga što nema jedinstvenoga institucionalnog mehanizma koji bi omogućio primjenu i širenje jedne eksplicitne norme. Drugi autori skloni su svaki početak normativne djelatnosti, koji ima za cilj oblikovanje interdijalektalne baze, smatrati i početkom procesa standardizacije bez obzira na to koliko je taj pokušaj u konkretnom trenutku bio djelotvoran. Među hrvatskim filolozima sve do 60-ih godina prošloga stoljeća hrvatski narodni preporod smatran je ključnim razdobljem u oblikovanju standardnog jezika, a potom je granica između standardnog i predstandardnog razdoblja pomaknuta duboko u 18. stoljeće. Revidiranje gledišta tradicionalne filologije, onako kako je izvedeno prije svega u raspravama Dalibora Brozovića objavljivanim 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, značilo je premještanje početka hrvatskoga jezičnog standarda u sredinu 18. stoljeća, što je postala „velika i možda najvažnija prijelomna točka hrvatske jezične povijesti“ od koje počinje standardizacija novoštokavštine te proces standardizacije kajkavskoga pismenog jezika. U tekstu se raspravlja o Brozovićevim kriterijima standardnosti i recepciji njegove periodizacije, što uključuje tri predstandardna i tri standardna razdoblje, u domaćoj filologiji te u kojoj je mjeri u raspravama o povijesti hrvatskoga jezičnog standarda prisutna „historizacija jezika“ (Milroy), uspostavljanje kontinuiteta njegove neprekinute povijesti.