Sažetak

Tvrtko Vuković
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Filologopoesis: Filologija i poetičko mišljenje

Kritički se osvrćući na površno, ali učestalo ocrnjivanje tzv. francuske teorije koje je dolazilo iz institucionalno dobro osiguranih filoloških baza, Paul de Man je, prije nešto više od tri desetljeća, najavio baš povratak filologiji (The Return to Philology). On je upravo filologiju vidio kao nužnost teorijskog načina mišljenja. U ovom radu poći ću od te naoko neproblematične, a zapravo proturječne teze: unatražno dohvaćanje presušenih izvora filologije uvjet je njezine teorijske suvremenosti, ili drukčije: modernost teorijskog čitanja nužno je filološki antikna. Pitanje koje s tim u vezi želim postaviti jest: što je to što u filologiji ustrajno opstaje kao njezina neugasiva moć? Pritom se okrećem nekolicini autora i njihovim tekstovima i tezama. Od Agambena preuzimam ideju o neraskidivosti arhaičnog i današnjeg te je povezujem sa spomenutom De Manovom tezom o zastarjeloj suvremenosti filologije. Čini mi se da je taj paradoks ono što filologija ustrajno i uspješno obnavlja. Filologija također obnavlja samu ustrajnost kao vlastitu strategiju. Tu opet prizivam Agambenovo čitanje Kafkine parabole o zakonu prema kojem djelovanje seljaka pokazuje ustrajnost što ima politički potencijal. U analizu dovodim potom i Badiouovo shvaćanje ljubavi kao neke neobične ustrajnosti u razvijanju odnosa prema različitosti drugog iz čega se stalno iznova rađaju novi svjetovi. Iako se filologija definira kao ljubav prema riječima, ona bi se najprije trebala definirati kao ljubav koja se rađa iz proturječne bliskosti prema riječima koje su nam daleke, iz krajnje privrženosti razumijevanju nečitljivog. Filologija zbog toga, nagađam, nastaje na razmeđu diskurzivnog i emocionalnog. U tom je smislu njezina analitička objektivnost nužno obremenjena subjektivnim. Filologija stoga u svom temelju nije disciplina, nego je nastala kao razdjelovljena i nedjelatna disciplina. Filologija je čitanje koje sebe uvijek nekako dokrajčuje. Zbog toga filologija nije usklađena s današnjom humanističkom modom interdisciplinarnosti, nego pristaje uz nedisciplinarnost ili uz smrt disciplinarnog načina mišljenja. Kako bih tu tezu oprimjerio, u pomoć prizivam neke utjecajne koncepte i ideje Nancya, Lacana, Foucaulta, Hermachera, Agambena i drugih. Zaključujem tezom da je filologija posve srodna onome što je Agamben, oslanjajući se najprije na Heideggerovu, a potom i na Derridaovu misao, zamislio kao poetičko mišljenje.