Nacionalna filologija u interdisciplinarnoj humanistici
Znanstveni skup povodom 140 godina kroatistike na Sveučilištu u Zagrebu 26. i 27. studenoga 2015.
Tri su poticaja naslovnoj temi ovoga skupa.
Prvi je mjesto/položaj kroatistike kao nacionalne filologije u okviru humanistike. Potkraj prošloga stoljeća humanistika je doživjela transformaciju u heterogena, polimorfna i promjenljiva polja, dijelom zbog ekonomskoga pritiska, dijelom zbog komodifikacije znanja. Sve je to postupno utjecalo na urušavanje starih humanističkih ideala obrazovanja, oslabljivanje znanstvenih i umjetničkih institucija, naročito sveučilišta, i na potkopavanje međudisciplinarnih granica. S tim u vezi skupom bi se propitala ili aktivirala ona moguća uporišta koja vrijednosti, znanja i vještine filologije (sada s povećanim oprezom) ponovno dovode na znanstvenu pozornicu. Inzistirajući na potrebi za tehničkim i sistematskim proučavanjem tekstova, u posljednjim desetljećima 20. stoljeća brojni su utjecajni svjetski mislioci pokazali nužnost načela i metoda filologije. Slijedeći taj nalog, danas se rasprava o filologiji obnavlja, nastavlja i dovodi u središte teorijskih razmatranja.
Priključiti se tim raspravama znači pitati se: Što filologija može ponuditi suvremenom proučavanju tekstova, usmenih i pisanih? Što nudi ili jest dužna ponuditi instituciji nacionalne književnosti i književnoj kritici? Kakav bi oblik trebala poprimiti s obzirom na suvremena kretanja u bliskim joj disciplinama? Kako se nosi s recentnim intelektualnim kretanjima? Kako joj u suvremenom smislu, kao teoriji tekstualnosti, definirati djelokrug i ocrtati moguće granice? Kako u kontekstu suvremenog globaliziranog svijeta opravdati granice među nacionalnim filologijama? Kako suvremene rasprave mogu pridonijeti boljem samo-razumijevanju kroatistike i njezine filologijske tradicije?
Drugi poticaj proizlazi iz divergentnosti razvoja proučavanja svih sastavnica koje čine nacionalnu filologiju, kao i iz različite brzine provođenja modernizacijskih procesa u okviru tih sastavnica. S jedne strane suvremena istraživanja književnih tekstova iskazuju potrebu da se tradicionalnije metode ne zanemare ili previde ma koliko poticajnih novih pristupa usvojili. S druge strane, na terenu “tradicionalne filologije”, dakle one koja je sve do polovice 20. stoljeća zapravo bila gotovo jedinim konceptom, očigledna je potreba da se iskorači u suvremenošću zadane teme i da se istraživanja otvore korisnim suvremenim metodama temeljnih struka. U okviru ovoga segmenta očekujemo priloge u kojima će se propitivati opća koncepcija korpusa hrvatskoga jezika, odnosno spomenika pisanih hrvatskim jezikom (naprimjer usporedba tradicionalne i monolitne etničke i/li/ državne koncepcije nasuprot otvorenoj, retrospektivnoj policentričnoj koncepciji kojoj pripada sve ono što dionici suvremene kulture smatraju da joj čini identitet). Ima li u postavkama kroatistike, koja obuhvaća književno i jezično naslijeđe svih onih koji se smatraju pripadnicima hrvatske kulture i koji borave na komunikacijski protočnom prostoru, mjesta za propitivanje staroga “kanona” književnih i jezičnih spomenika? To sve otvara nova pitanja: koji su najvažniji poslovi koje naša tradicionalna filologija još nije poduzela, kojom se metodologijom služiti u obavljanju tih zadaća? Kakve su naprimjer perspektive digitalizacije starih knjiga i računalne obrade starih tekstova? U ovaj smo tematski krug uvrstili i dijalektologiju, ponajprije stoga što se njezinim adekvatnim strukturiranjem jasnije može sagledati koncepcija standardnog jezika.
Kada je o standardnom jeziku i njegovim funkcijama riječ, od posebne je važnosti identificirati u kojem odsječku standardnojezične povijesti jezik počinje doista vršiti funkciju ujedinjavanja i funkciju razgraničavanja, i to prije svega spram srodnih i susjednih idioma koji pripadaju istome dijalektalnom kontinuumu, te služiti kao dokaz pripadnosti i posebnosti jedne zajednice (nacije) spram druge, što otvara pitanje jezičnog identiteta. U teorijskom smislu hrvatska standardologija potrudila se oko obuzdavanja utjecaja štokavskoga na standardni jezik te istodobno otvorila mogućnost da čakavski i kajkavski participiraju u oblikovanju standardnog jezika. Rasprave na skupu pridonijele bi odgovoru na pitanje o tome kakvi su stvarni učinci takvih teorijskih mogućnosti tako što bi se provjerile standardnojezične prakse i opisali razmjeri rascjepa između tih praksi i kodificirane standardnojezične norme (npr. četveroakcentski sustav hrvatskoga standardnog jezika), problematiziralo pitanje prestižnosti hrvatskoga jezičnog standarda te omogućilo bolji opis hrvatskoga empirijskog standarda.
Treći je poticaj organiziranju ovoga skupa traženje odgovora na pitanja vezana uz važnost filologije u školskom sustavu. Koliko su zapravo školski kurikuli oslonac nacionalne filologije ili pak koliko je oni uvažavaju i trebaju uvažavati? U kakvu se smislu odvija prepletanje jezičnog i književnopovijesnog obrazovanja te razvijanja interpretativnih i kreativnih jezičnih kompetencija? Koliko su filološki temelji nastave materinskog jezika i književnosti nenadomjestivi kulturološki (kroatološki) utemeljenom nastavom? U kojoj mjeri studiji kroatistike odgovaraju iskazanim potrebama?
Navedeni problemi mogu se sažeti u tri tematska kruga:
Organizacijom skupa željeli bismo pridonijeti razumijevanju mjesta i uloge kroatistike kao nacionalne filologije u suvremenom interdiciplinarnom okružju domaće i svjetske humanistike. Pritom smo svjesni da su izazovi novog doba pred kojima hrvatska filologija stoji znatno širi i intenzivniji od ovdje predloženih pitanja.
Pozivno pismo Organizacijskog odbora