Sažetak

Zvonimir Glavaš
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Povraci filologiji između igre i komentara

Čuveni poziv na povratak filologiji koji je 1982. uputio Paul de Man, naglašavajući kontinuiranu potrebu pažljivog i sustavnog proučavanja teksta, pokrenuo je niz rasprava što su sljedećih desetljeća tu problematiku razmatrale iz perspektiva različitih humanističkih disciplina i tradicija. Već u „drugom valu“ rasprava uočeno je da su različiti autori – počevši od de Mana i Saida pa nadalje – pojam filologije uzimali u različitom, često suprotstavljenom značenju. Ta neizbježna polisemičnost temeljnog pojma obilježila je u cijelosti raspravu o povratku filologiji, uzrokujući ponegdje kakofoniju, no još i više svjedočeći o višedimenzionalnosti i složenosti razmatranog problema.

Ovim izlaganjem nastojat ćemo doprinijeti razumijevanju te složenosti promatrajući najznačajnije doprinose toj raspravi u odnosu na dva pojma kojima se mogu omeđiti krajnosti jednog aspekta (proturječnog) razumijevanja filologije – igru i komentar. Pritom ćemo pojam igre shvatiti onako kako je ušao u teorijski leksik, prije svega kod Wittgensteina, a potom i u poststrukturalističkim teorijama, tražeći njegovu poveznicu s filologijom u njezinoj protu-teološkoj naravi (geneaološki i u odnosu na poimanje jezika/značenja) kao i u zadatku proučavanja struktura jezika prethodnih značenju koje proizvodi, koji joj povjerava de Man. Komentar je shvaćen onako kako ga doživljavaju teoretičari poput Barthesa ili Foucaulta, a prepoznat u historizirajućoj, višestruko kontekstualizirajućoj i eksplikativnoj funkciji koja se filologiji dodjeljuje u odnosu na tekst. Uz isticanje važnosti koju smještanje između tih dvaju polova ima za filologiju kao disciplinu, nastojat će se pokazati da ta binarna opreka, koja odvaja različite „povratke filologiji“, i nije posve stabilna te da je ono što uzrokuje takvu dijalektiku razumijevanja filologije upravo narav jezika kao središnjeg predmeta njezina proučavanja.