Sažetak

Anđela Frančić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Suvremena hrvatska onomastika – izazovi, potrebe i mogućnosti

Začeci se sustavnoga promišljanja imena kao specifične sastavnice leksičke ukupnosti hrvatskoga jezika vežu uz Pavla Rittera Vitezovića i njegov rukopisni Lexicon Latino-Illyricum dovršen početkom 18. stoljeća. Od tada do danas u povijest hrvatske onomastičke misli upisana su imena mnogih istraživača imenskoga blaga. Međutim, unatoč trudu marnih zapisivača i vrsnih znanstvenika koji su rezultate svojih istraživanja pretočili u brojne knjige i radove manjega opsega, obilje građe još čeka da bude ispisano iz arhivskih dokumenata i zapisano u neposrednome kontaktu s govornicima na terenu te potom podvrgnuto znanstvenoj raščlambi. Sve što od imenske svekolikosti dosad nije obrađeno ili to nije učinjeno na odgovarajući način, izazov je za onomastičara (neki hrvatski krajevi još su gotovo potpunom nepoznanicom kad su imena u pitanju, a vrata u pojedine dijelove onimije i načine njihove raščlambe tek su odškrinuta). Izazova je previše, a onomastičara premalo. Onomastički je podmladak naša prijeka potreba. Onomastički bi sadržaji trebali biti zastupljeniji u svim fazama obrazovanja, a svim bi studentima kroatistike (i ne samo njima) trebalo omogućiti upisivanje onomastičkih kolegija. Osim toga, hrvatskoj onomastici nedostaju osnovni priručnici – terminološki rječnik, rječnici povijesne te suvremene antroponimije i toponimije, priručnik o krematonimiji, udžbenici... Premalo je čvršćih poveznica među onomastičarima koji djeluju u različitim sredinama i ustanovama. Onomastiku treba popularizirati te širu javnost senzibilizirati za imensku problematiku, osvijestiti ju o važnosti imenā i njihovoj bremenitosti poukama koje su zbite u imenskome izrazu i doimenskome sadržaju.