Sažetak

Andrea Milanko
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Od politike filologije do filologije politike i natrag

Izjašnjavajući se 1982. u tekstu Povratak filologiji (The Return to Philology) što je zapravo bila Teorija posljednjih petnaestak godina, Paul de Man, suprotno svim očekivanjima skeptika i otvorenih neprijatelja te iste Teorije, pojašnjava da se „zaokret prema teoriji zbio kao zaokret prema filologiji, prema ispitivanju jezične strukture koja prethodi značenju koje proizvodi“ (1982: 24). U nastavku De Man predlaže da se književnost podučava „kao retorika i poetika prije nego što se podučava kao hermeneutika i povijest“ (ibid, 26-27), poštujući ono što je Michel Foucault u Riječima i stvarima nazvao „radikalnom intrazitivnošću“ (2002: 327) književnosti, i to u desetljeću kada na američkim sveučilištima već opada zanimanje za Teoriju i književnost za volju kulture i politike.

Tridesetak godina poslije humanističke znanosti bilježe povratak svojeg filološkog potisnutog. Svjedočimo krizi sveučilišta koju nastoji prevladati slijedeći „vladajući modus nepromišljenog srljanja dalje“ (Liessmann 2008: 139), a Teorija bilježi porast radova koji zagovaraju nužnost povratka filologiji (Said 2005, Hartman 2008, Culler 2008), podsjećajući na „zaboravljene izvore modernih humanističkih znanosti“ (istoimeni naslov knjige Jamesa Turnera Philology: The Forgotten Origins of the Modern Humanities, Princeton UP iz 2014), odobravajući „čitanje politike na filološki način“ (Pollock 2009: 960) te pozdravljajući istraživanja „retoričkih temelja društva“ (istoimena zbirka eseja postmarksističkog teoretičara Ernesta Laclaua iz 2014). Može li se iz toga zaključiti da je potisnuto filologije koje se vraća njezina imanentna političnost? Što dakle čini politiku filologije danas?