Rođen 21. studenoga 1930. u Užicu u Srbiji, kamo mu je otac na profesorsku službu iz Šibenika premješten po kazni. Od 1939. u Zagrebu, gdje nastavlja školovanje i na Filozofskome fakultetu diplomira južnoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik s književnošću (1956) i doktorira disertacijom Jezik Ante Kovačića (1963).
Od 1960. asistent, potom docent i izvanredni profesor na Filozofskome fakultetu u Zadru. Od 1974. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Redoviti profesor od 1976.
Od 1975. do 1992. predstojnik Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik Odsjeka za jugoslavistiku (danas Katedra za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku).
Ak. god. 1966–1967. lektor na Sveučilištu u Bonnu (Njemačka). God. 1974–1979. tajnik Međunarodnoga slavističkog komiteta. Od 1975–1976. član Komisije za jezična pitanja Republičkoga komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu SR Hrvatske.
Vrstan jezični esejist. Pisac Rječnika hrvatskoga jezika (1991), prvoga dovršenoga hrvatskoga jednojezičnika nakon Broz-Ivekovićeva (1901), prvoga dovršenoga jednojezičnika suvremenoga hrvatskoga uopće, koji je s Rječnikom stranih riječi (s Ivom Goldsteinom, 1999) postao temelj sve suvremene hrvatske leksikografije.
Predavao najčešće hrvatsku sintaksu i hrvatsku fonologiju.
Preminuo u Zagrebu 30. studenoga 2000.
* Bibliografija Vladimira Anića dostupna je u knjizi Naličje kalupa. Sabrani spisi (prir. Ivan Marković), Zagreb, Disput, 2009; dopune u časopisu Filologija 70 (2018), 135–139.