Sažetak

Sanja Zubčić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci

Povijesna dijalektologija: ishodišta, prepreke, postignuća i perspektive

Sporadične bilješke o jezičnim elementima koji su u srednjovjekovne hrvatskoglagoljske tekstove ušli iz zapisivačeva jezika, prve su bilješke iz hrvatske povijesne dijalektologije. S obzirom na dobru istraženost jezika tih tekstova i na dugo razdoblje njihova istraživanja, moglo bi se pretpostaviti da će i prikupljenih podataka i objavljenih radova biti u najmanju ruku – dosta. Međutim, uz izuzeće nekolicine sjajnih studija, nije tako. Niz lingvističkih, stilističkih i književnoteorijskih pravaca koji su se razvili tijekom 20. stoljeća uspostavili su vlastite ciljeve i razvili različite metodologije istraživanja sve se više odmičući jedna od druge i time razbijajući tradicionalan koncept filologije kao samostalne i sveobuhvatne znanstvene discipline. U tako izoliranim poddisciplinama jedna je od često apostrofiranih metodoloških pogrešaka ekscerpiranje podataka za dijalektološka istraživanja iz književnih tekstova. I dok je tome sinkronijska dijalektologija mogla doskočiti prikupljajući podatke terenskim istraživanjima, povijesna je dijalektologija izgubila jedini svoj izvor podataka – hrvatskoglagoljske tekstove jer su atribuirani kao književni. Problem prikupljanja građe nije jedini. Uspostavu prikladne metodologije istraživanja dodatno usložnjava heterogena narječna struktura koja implicira pitanje može li se opisivati cjelovita povijesna dijalektologija hrvatskoga jezika ili se radi o opisu triju njezinih (pod)sustava. Usto, nikako nije moguće govoriti o jeziku ranoga razdoblja razvitka bez uključivanja u širi zapadnojužnoslavenski i općeslavenski kontekst.

Početak 21. stoljeća donosi rastuću svijest o potrebi međusobnoga povezivanja različitih disciplina, ali i poddisciplina što otvara mogućnost emanacije filologije, a time i potrebu redefiniranja nekih strogo postavljenih metodoloških principa čije se provođenje nerijetko pokazalo manjkavim. U takovu bi se ozračju povijesna dijalektologija mogla nastaviti istraživati što je od iznimne važnosti i za utvrđivanje nekih od temeljnih pitanja ranoga razvoja hrvatskoga jezika. Suvremene su društvene i povijesne okolnosti donijele povijesnoj dijalektologiji još jedan važan izvor podataka: jezik govornika starije prve i druge generacije Hrvata u prekomorskim zemljama.

Povijesna dijalektologija predstavlja izuzetan metodološki izazov, ima golem još neistraženi korpus i ciljeve koji su važni za hrvatsku filologiju i slavistiku u cjelini. Usto, hrvatski su i inozemni kroatisti i (paleo)slavisti kroz 20. i 21. stoljeće ostvarili visok stupanj istraženost norme hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika kao i normi pojedinačnih hrvatskih književnih jezika predstandardizacijskoga razdoblja, s jedne strane, te dobro poznavanje suvremenih konkretnih organskih idioma, s druge, čime su obavljene temeljne predradnje koje će olakšati daljnja istraživanja povijesne dijalektologije i učiniti zaključke istraživanja utemeljenijima.

Ključne riječi: hrvatski jezik, povijesna dijalektologija, filologija