Sažetak

Aleksandar Mijatović
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci

Povratak izvora: Kroatistika i preobrazbe književne teorije

U hrvatskoj znanosti o književnosti obrat iz filologije u teoriju započinje s tradicijom Zagrebačke stilističke škole (ZSŠ) čiji se predstavnici okreću ruskom formalizmu, praškom strukturalizmu, njemačkim poetičarima, poput E. Auerbacha, W. Kaysera, E. Staigera i stilistici L. Spitzera ne bi li unaprijedili proučavanje povijesti književnosti i premjestili težište s biografskih, socioloških, povijesnih odrednica djela na njegovu jezičnu strukturu. Slijedeći razdiobu R. Welleka i A. Warrena na vanjski i unutarnji pristup književnosti, predstavnici ZSŠ-a pristupaju književnom djelu kao jezičnoj umjetnini (W. Kyser), a smještanje djela u biografski profil autora i njegov povijesni kontekst zamjenjuje umijeće interpretacije (E. Staiger) u kojem se, u duhu praškog strukturalizma, naglašava autonomija estetske funkcije djela u odnosu na ostale.

Međutim, početkom se sedamdesetih godina 20. st. Milivoj Solar vraća klasičnoj opreci između filozofije i književnosti. On pokazuje, s posebnim naglaskom na pripovijedanje i roman kao njegovu reprezentativnu formu, da uz stilističku dimenziju književnog djela egzistira i pojmovna. Upravo to stilističko-afektivno i značenjsko-spoznajno jedinstvo prema Solaru tvori razlikovnu dimenziju književnosti koja se otima svođenju na predmet teorije ili pak ('dekadentnom') rascjepkavanju na različite pristupe. Cjelovitost takva pristupa Solar nalazi u filozofiji književnosti koja zahvaća djelo kao zaseban oblik spoznaje čija reprezentativna forma postaje pripovijedanje, a žanr roman. U tom periodu hrvatske znanosti o književnosti mjesto se teorije tražilo u prostoru između filologije i filozofije.

U izlaganju će se razmotriti emancipacija teorije književnosti od tih dviju velikih tradicija s osvrtom na raspravu između Radoslava Katičića i Vladimira Bitija o prirodi jezika književnosti i njezinim konzekvencama u kroatistici.