Sažetak

Maša Kolanović
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Studij književne kroatistike i kritičke pedagogije kulture

Od 60-ih godina 20. st. u zapadnjačkoj humanistici na ovamo studij književnosti sve manje postaje dominantno usmjeren k čitanju i analizi kanonskih književnih tekstova, a sve više otvoren analizama kulture shvaćene kao cjelokupan način života (Raymond Williams) u tolikoj mjeri da se može postaviti pitanje postoji li još uopće studij književnosti koji je imao zadatak interpretirati književna djela kao dostignuća njihovih autora i koje je glavno opravdanje za proučavanje književnosti nalazilo u osobitoj vrijednosti velikih djela – njihovoj kompleksnosti, ljepoti pronicavosti, univerzalnosti i mogućoj koristi za čitatelja (Jonathan Culler). Dominantnu težnju takve transformacije tradicionalnog studija književnosti pronalazimo u teorijskoj i analitičkoj praksi britanskih kulturalnih studijima koji su kritički pristupali različitim književno-znanstvenim pristupima koji su po strani ostavljali popularnu književnost te uz estetsku, nerijetko proizvodili specifičnu klasnu, rasnu i rodnu ekskluzivnost. Ako situaciju usporedimo s teorijsko-metodološkim gibanjima na domaćem polju znanosti o književnosti, u vrijeme procvata kulturalnih studija, u hrvatskoj znanosti o književnosti tih godina prevladava usmjerenost na tekstove (pretežno maskuline) kanonske kulture. Kontradikcije takva pristupa najbolje se očituju u odnosu prema popularnoj književnosti i kulturi kakav je prevladavao u hrvatskoj znanosti o književnosti u drugoj polovici 20. st. Premda se deklarativno i ''demokratsko'' otvaranje prema kulturi shvaćenoj u cijelosti svih njezinih sastavnica može činiti kao opće mjesto domaće znanosti o književnosti od 2000-ih na ovamo, pitanje je koliko zapravo studij književne kroatistike još uvijek kulturu promatra kroz elitističku prizmu, nerijetko je reducirajući na kulisu nacionalnog dekora. Izlaganje će ponuditi kritički prikaz spomenutih strategija te pokušati usmjeriti na metodološki dijalog studija književnosti i kulturalnih studija. Riječ je  dijalogu koji bi trebao ostati trajno otvoren i inkluzivan što se tiče predmeta same analize studija književnosti kao i različitih disciplina s kojima studij književnosti dijeli interes. Naposljetku, riječ je o dijalogu čije je prvi politički korak promišljanje razvlašćivanja reducirane ideje studija književnosti, a potom i razvlašćivanja nas samih kao institucionalnih autoriteta u proizvodnji ideje što književnost jest i što bi studij književnosti trebao biti.