Sažetak

Stjepan Damjanović
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

„Slovinski“ u povijesti hrvatskoga jezika i hrvatske filologije

Već u 9. ili najkasnije u 10. stoljeću u zemlje hrvatske vlasti stiže jezik koji mi danas zovemo staro(crkveno)slavenski, a koji se u najstarijim slavenskim tekstovima zove językъ slovênьskъ. Taj termin u hrvatskoj jezičnoj tradiciji postaje jezik slovinski ili jezik slovenski ili jezik slovjenski, ovisno o tome kakav je bio refleks jata. Važno je razumjeti dakle da on u prvo vrijeme označava jezik najstarije slavenske, ćirilometodske pismenosti u koji su sve više ulazili elementi hrvatskih mjesnih govora u to doba vrlo sličnih tome jeziku: tako se oblikuju počeci hrvatskoga književnog jezika i taj je jezik nazivan  tim terminima: slov(i/e/je)nski.  Pismenost u Hrvata počinje dakle latinskim jezikom (pisanim dakako latinicom) kojemu se ubrzo pridružuje hrvatska inačica staroslavenskoga, dakle slovinski, u početku premoćno bilježen glagoljicom, ali kasnije i ćirilicom i latinicom.

Trojstvo slovenski, slovjenski, slovinski moglo se iz staro(crkveno)slavenskoga slovênьskъ izvesti samo na hrvatskom jezičnom području.  Ti nazivi u početku, kao što je rečeno,  označavaju jezik koji se upotrebljava u liturgijskim knjigama ćirilometodske provenijencije, a onda će se širiti na jezik hrvatske knjige uopće i na druge idiome te  se izmjenjivati s pridjevom hrvatski. Još na početku 18. stoljeća (1719) nalazimo u kajkavskoj knjizi tvrdnju da su spisi u njoj „iz dijačkoga na horvacki ili slovenski jezik preobrinjeni“,  gdje su horvacki i slovenski sinonimi, a Laszlo Hadrovics pokazao je da se horvatski  relativno kasno počinje upotrebljavati za označivanje jezika hrvatske kajkavske knjige jer se čuva stari termin slovenski/slovinski. Nešto je ranije to zamjenjivanje počelo u knjigama pisanima čakavskom i štokavskom stilizacijom hrvatskoga jezika. Tek od 18. st. počinju se staroslavenski i (staro)hrvatski tretirati kao dva jezika, a kroz prethodna stoljeća čitatelji/slušatelji doživljavaju hrvatskostaroslavenski kao svoj narodni jezični idiom podešen za (crkvene) knjige.

Uzeti u obzir navedene i slične činjenice  znači bolje razumjeti  hrvatsku jezičnu povijest, posebno bolje razumjeti prepletanje i svakovrsnu ovisnost kroatističkih i slavističkih sadržaja i spoznaja. Nije, naravno, nužno u svakom kroatističkom radu ispisivati stranice koje svjedoče slavistički kontekst kroatističke pojave, ali se dobri kroatistički radovi ne mogu pisati ako se o svemu relevantnom ne vodi računa, a osobit važnost imaju upravo slavenski kontekst hrvatskoga jezika i slavistički kontekst kroatistike.